FIPO 2007

Evo napokon da napišem to dugo iščekivano izvješće s FIPO-a. Imam slobodan sat između četvrtih i osmih razreda, pa da ne dangubim bezveze, odlučih se primiti posla.

Dakle, ludi kakvi jesmo nije nam bilo dovoljno pojaviti se na FIPO-u samo sa pjesmom, već odlučismo napraviti više od toga i smisliti neki skeč, kratku predstavu ili nešto slično. Da nam se ne bi, k'o prošle godine Dugom Selu, desilo da zbog predugačkog skeča ne možemo nastupiti u glavnom dijelu programa, odlučili smo napraviti nešto vrlo kratko, 10 minuta maksimalno ne bi li pokazali što znamo i umijemo. Odabrali smo pjesme, sklepali tekstove, podijelili uloge i prihvatili se posla. I bome smo mjesec dana uporno vježbali želeći sve dovesti do savršenstva.

Ali muze nam ove godine nisu bile naklonjene, tako da smo odmah u početku počeli nailaziti na probleme. Prvo su nam javili iz Osijeka da u glavnom dijelu programa možemo imati samo pjesmu, eventualno dvije, ali ne i cijeli skeč. Što je zapravo i bilo logično jer je to ipak Festival PJESAMA, a ne dramske umjetnosti. Nismo se dali pokolebati, pa smo odlučili u glavnom dijelu programa izvesti iznimno zaraznu završnu pjesmu "Za izviđače treba imat' dušu" (tekst dolje niže), a ostatak na KZP-u.

No tu nije bio kraj našim nevoljama... Neki zbog ocjena nisu mogli dolaziti na probe, pa nikako da sve do kraja definiramo i dogovorimo se (tko će gdje stajati...). Tada, najveći šok dva dana prije samog polaska; Marinku i Tei roditelji su zabranili odlazak na FIPO. Brzo smo morali njihov tekst preraspodijeliti među ostalim glumcima, na veliko nezadovoljstvo nekih koji su ionako imali problema s pamćenjem svog teksta. Ali nekako smo uspjeli pokrpati sve rupe, čak i napraviti korografiju za završnu pjesmu i bili smo spremni za praizvedbu skeča "Izviđači nisu šmokljani".

Kad je pjesma "Za izviđače treba imat' dušu" koju smo pjevali u glavnom dijelu programa naišla na tako lijep prijem, čak i ovacije i pokoju suzu radosnicu, bili smo i više nego ponosni i zadovoljni sobom. Nabrijani, puni energije i entuzijazma jedva smo čekali da svima pokažemo naše remek-djelo koje smo tako marljivo vježbali. I to ne samo u Zagrebu već i putem do Osijeka, a i tamo u svakoj prilici koju smo uhvatili.

Prvi smo se ponosno prijavili za KZP i čekali taj trenutak kad ćemo zavladati pozornicom i pretvoriti je u poprište sukoba između izviđača i djece koja se izviđačima rugaju. Možete zamisliti naše razočaranje kad je Sabina zamolila da skečevi budu jako, jako kratki i to oni za koje ne treba puno mjesta na pozornici, jer je ITD band već postavio instrumente za nastup. To je, naravno, naš skeč automatski izbacilo iz konkurencije. Neko smo vrijeme raspravljali o tome hoćemo li izvesti barem rap o BP-ju, no nekako nam je svima splasnuo i entuzijazam i dobro raspoloženje i pali smo u laganu depresiju. Najgore od toga bilo je to što je između večere i nastupa ITD banda bilo bar sat vremena praznog hoda i nikako nam nije išlo u glavu da u tom razdoblju nismo mogli izvesti tih naših pišljivih 10 minuta.

Zbog svega toga, a i ponašanja nekih naših domaćina koji su nas ignorirali, čast iznimkama, u nama se probudio revolt i odlučili smo otići svojim putem i zabaviti se sami. Poznavajući kvart od prošle godine, prva nam je destinacija bila pizzerija u kojoj služe pizze od 1x1 metar. Odlučili smo se počastiti jednom takvom gigantskom pizzom; napokon, prežderavanje je uvijek najbolji lijek za depresiju :-) Iako nam se isprva činilo da će nam to biti premalo i da se nećemo svi uspjeti najesti, ispalo je da su nam oči veće od želuca, tako da je par komada pizze ostalo još na pladnju, unatoč našim najvećim naporima da je cijelu slistimo. Atmosfera je bila super, natračali smo se, nasmijali jedni drugima i samima sebi i tako nam se raspoloženje ponovno diglo na zavidnu razinu.

Kad smo zadovoljili primarne naše potrebe za hranom i druženjem samo s ljudima iz patrole, vratili smo se u dvoranu da ne bi ispalo da glumimo nešto posebno. Nije da se hvalimo, ali odmah smo atmosferu digli na višu razinu. Naše kaubojade, vlakići i šetalice brzo su primamili brojne druge izviđače. Tako da smo se sve u svemu jako dobro zabavili.

Rekli su nam da naš bus treba prevesti poletarce do vojarne, pa smo, pomireni sudbinom, pješice krenuli put naše spavaonice. Da bi bus pored nas prošao poluprazan... Nije da nas je to previše pogodilo jer smo se mi i putem do vojarne super zabavili; pjevali, pričali, glupirali se... Kad je ekipa poput naše na okupu, ne može vam biti loše :-)

A onda su uslijedile noćne dogodovštine... Moram li uopće ići u detalje s opisom onoga što se nekima od nas desilo kad su proradili grah, kobasice, pizza i sve ostalo što smo toga dana pojeli? Mislim da možete i sami pogoditi. Gas maske bile su neophodna noćna oprema za ulazak u neke wc-e.

Uspjeli smo se dogovoriti da ćemo biti dobri i odgovorni i ići spavati u 12 kad je bilo povečerje. A i s obzirom na to da smo drugo jutro morali ustati u 6:45 radi izleta u Vukovar, a da se ni noć prije nismo naspavali, odmor nam je svima trebao. Svatko je našao neki svoj kutak sobe u kojem se ugnijezdio, a neki su bili toliko sretni da su našli i nekog da ih grli i tako još malo bolje ugrije :-) Neću ići u detalje, ali bilo je to vrlo zanimljivo za vidjeti, posebice jer dotični tvrde da se vole k'o brat i seka... Ne znam... I ja svojeg burkija puno volim, ali ne spavam s njim zagrljena... Pa sad...

Nakon puno smijuljenja, došaptavanja, nasumičnog gađanja raznim predmetima koji bi obično završili krivoj osobi u glavi, uspjeli smo zaspati. No ako smo mislili da ćemo se naspavati, gadno smo se prevarili. Naime, mali Osječani nisu mogli spavati, pa su si valjda dali u zadatak da i drugima onemoguće uživanje u zemlji snova. Da su samo trčali i urlali po hodniku sve bi bilo ok, jer su vrata soba bila dosta dobro izolirana, pa nas to nije toliko smetalo. No oni su nam svaki čas upadali u sobu, palili svjetlo... Stvarno imam dosta visok prag tolerancije, ali kad sam mrtva umorna a netko mi namjerno ne da spavati... E onda grizem... Prvo sam samo izašla na hodnik i zaurlala na njih. No to je njima bilo smiješno, pa kad su nam još jednom nakon toga upali u sobu, digli smo se svi i bili smo spremni ubiti Boga u njima. Očito su i oni primijetili ubojite poglede u našim očima kad smo skoro svi izašli na hodnik, pa su se napokon malo smirili. No već je bilo 5 ujutro. Pa se ti sad odmori do 6:45.

I iako smo ujutro bili mortus od noćnog psihičkog zlostavljanja, odlučili smo da nećemo dopustiti umoru da nam pokvari raspoloženje. A skovali smo i plan osvete; k'o što oni nama nisu dali da spavamo po noći, tako i mi njima nismo dali da spavaju u vlaku do Vukovara. Urlali smo cijelim putem sve moguće pjesme koje su nam pale na pamet i pojačavali ton do maksimuma svaki puta kad bi netko od Osječana zaspao. A onima koji su nam najviše puta noću upali u sobu čak smo urlali i na uho. Neki su nas istinski zamrzili. Ali nije nas bilo briga... Ni oni nama nakon takve "divne" noći nisu bili previše dragi.

U Vukovaru je bilo ok. Iako nismo uspjeli doći do Vodotornja. Ali bilo je par smiješnih scena. Milka je zbog nedostatka sna imala problema s koordinacijom pokreta, pa je usprkos brojnim upozorenjima imala bliski susret sa nekoliko mina dok smo šetali po nasipu Dunava. Gudlinu je flašica s još možda tri gutljaja Cole odletila u Dunav. Netko bi se drugi pomirio sa sudbinom i krenuo dalje, no ne i naš Valentino. On je skoro skočio na glavu u Dunav u pokušaju da spasi to svoje malo "blago". Ipak se zaustavio na vrijeme i uz pomoć Dusparinog štapa spasio preostalu Colu. Na naše sveopće razočaranje jer smo se potajno nadali da će upasti unutra i da ćemo ga moći zezati do kraja života. I onda još neki kažu da Cola ne stvara ovisnost...

E da, skoro sam zaboravila... Pronašli smo i Bibi Star lutkicu, službenu maskotu Bibija :-)

U povratku iz Vukovara ponovio se isti scenarij k'o i u dolasku. Mi urlamo kad god netko od Osječana zaspi i ne damo im spavati. I mržnja se širila Raspjevanim vlakom :-)

Poslije toga nije se desilo ništa previše upečatljivo; vratili smo se u Osijek, očistili sobe, pokupili zahvalnice i darove i zapičili lagano put dragog nam Zagreb grada. Osim što je vozač vozio Savski gaj na željeznički i izgubio se u povratku, pa smo ga čekali kojih sat vremena da dođe po nas, dok je on živčanio pokušavajući naći pravi put nazad do vojarne. To je nešto što mi nikad nije bilo jasno. Kako netko može zaboraviti put kojim je 5 minuta prije prošao? Ali ok, nećemo više o tome.

I tako smo se vratili doma malo tužni i razočarani zbog svega, ali opet sretni što smo svima pokazali kakva treba biti prava ekipa. I nemojte se sad umisliti, ali fakat sam sretna što sam vaša predvodnica. I koliko god nekad nemogući bili, puno vas volim i ne dam vas nikome :-)

I za kraj...

ZA IZVIĐAČE TREBA IMAT DUŠU

Nismo vam mi šmokljani,

štogod drugi govorili,

nećemo se zbog tog ljutiti,

jer ne znaju što propuštaju (x2).

Postojimo već sto godina,

ima nas puno milijuna,

ne prestajemo pokušavati

malo boljim svijet učiniti (x2).

Izviđače mi jako volimo,

najbolje su što mi znamo,

al' ne može to baš svatko jer

za izviđače treba imat dušu (x2).

S prirodom k'o jedno živjeti,

zagađivanje skroz zaustaviti,

to je ono čemu težimo,

za sve nas dobro činimo (x2).

Izviđače mi jako volimo,

najbolje su što mi znamo,

al' ne može to baš svatko jer

za izviđače treba imat dušu (x2).