Nešto i o Jamboreeju

Pa evo da i netko drugi osim Helen nešto napiše kad ona već ne može... većinom zato što je rekla da moram pisat ali i zato kaj mi je doma dosadno...:)

U biti, evo da imamo nešto o Jamboreeju, Silesia u Poljskoj gdje smo bili od 31. 7.- 11. 8. 2008.

Sve je počelo, ne biste vjerovali, okupljanjem ispred KDVL (za one koji ne znaju, a znam da ih ima dosta, kratica od Koncertna Dvorana Vatroslava Lisinskog) oko 17 h da bi se mogli ukrcati u bus i napokon krenuti. Svi smo to jedva čekali, neki od uzbuđenja, neki zbog bijega iz dragog nam Zagreba. U busu je „naš“ dragi Živac proslavio 16 rođendan, ako se vožnja busom može nazvati slavljem... Helen mu je prva čestitala bockajući ga po glavi da se probudi, a ja sam prekasno shvatila što se događa pa sam mu ja rođendan čestitala zadnja umjesto prva....... Na ovom putu u Poljsku nisam imala nikakve provale kao da mi je mama bila trudna prije nogo me rodila jer sam imala važnijeg posla, spavanje i i uglavnom spavanje...

Nakon putovanja od nekih 12 sati (nisam brojala) sretno smo stigli u Chorzowu oko pola 6 ujutro dok su svi još spavali. Čim smo stigli išli smo u glavni šator da nas prijave i naprave nam iskaznice koje ćemo tamo trebati nositi cijelo vrijeme isto kao i marame organizatora. Dobili smo još i majicu našeg podkampa (br. 4), mali ruksak u kojem je sve to što smo dobili bilo i vezicu za iskaznicu koju moramo nositi. Ako sam nešto zaboravila spomenuti molim vas da mi oprostite jer se baš i ne sjećam tog dijela najbolje…

Logor smo digli prije nego je bilo užasno vruće tako da je nama bilo super za razliku od nekih drugih zemalja koje su došle kasnije i po najvećoj vrućini dizale logor. Smjestili smo se i malo razgledali logor i usput smjestili vozače našeg busa u hotel. Došlo je i vrijeme večere pa smo stali u red za papicu, koja i nije bila baš nešto posebno i treba jaaaako dugo da se dođe na red- ipak je tamo bilo malo puuuno izviđača.

Navečer je došlo i vrijeme otvorenja... Vukojin zadatak bio je trčati sa zastavom do jarbola a ja sam morala pozdraviti na našem jeziku (što i nije baš prošlo) i dati organizatorima poklon (Baščansku ploča), a naši dragi Hrvati su navijali onako kako Hrvati navijaju. Sve je to izgledalo super, bar nekima od nas, ali smo kasnije Vukoja i ja morali trčat za našim dragim kontigentom... Već na probi za otvorenje se moglo primjetiti kako Poljaci uopće ne kuže najbolje engleski pa je to sve izgledalo čudno, oni ne znaju engleski a to nam je bio tek prvi dan s njima... Kada smo se vratili u logor zaspali smo brzo jer nam je bio naporan dan i naravno kraj Živčevog ređendana.

Zanimljivo je bilo to što je u tih 10 dana vrijeme bilo kao da ima svoj vlastiti raspored... Prvo ujutro malo hladnije, pa vruće i onda oko 3 sata poslijepodne bi počela padati kiša, pa poslije toga opet vruće... Posjetili smo i radionice u Etnografskom muzeju gdje je bilo učenje bičevanja, streličarstvai mogli smo si obojati lice(...) pa čak i poljskih narodnih plesova što nam se za čudo jako svidjelo i ostali smo tamo čak i duže nego što smo planirali. Igrali smo i Mrtve kobile pa su neki ozlijedili bubrege, a neki su se nadali da prežive idućih 3- 4 minute.:) Dočekala nas je i policijska prezentaija njihovih treninga i borilačkih vještina, malo su jako pucali ali našima je bilo puno bolje to što su mogli probati pucati iz oružja( to je kao nešto čudno...).

Jedno malo jače nevrijeme nam je uništilo društveni prostor u kojem smo boravili sklanjajući se od Sunca i kiše, vrtni šator je jednostavno odletio... ne daleko naravno ali dovoljno da ga nismo stavljali natrag gdje mu je bilo i mjesto. Nekim su čak i stvari odletjele pa su se tražile po kampu majice, ručnici, itd.

Imali smo i umjetničke radionice poput pamtomime, filma, kazališta u sjeni (...) ali nekim su se svidjele njihove radionice (kao npr. onima koji su snimali film), a nekima je bilo dosadno jer poljaci nisu znali engleski pa je radionica bila beskorisna. Poslijepodne smo išli u planetariju kaji je jako, jako veliki ali je filmić bio na poljskom pa ga neki od nas nisu razumjeli pa su zaspali od dosade, a onima koji kuže poljski je bilo zanimljivo i skužili su o čemu se film radi pa ga poslije prepričavali nama ostalima. Imalo smo i dan koji se zvao „Scouting Day“ gdje su sve zemlje imali neke radionice ili igre. Mi smo imali igru, našu slavnu sinjsku alku, samo što je ovdje konja glumio čovjek. Bilo je i dosta osvojenih bodova, ali i smijeha. Glavno da se i ljudima iz drugih država svidjela naša radionica alke pa su ljudi neprestano dolazili iskušati kako je to našim alkarima...

Istog tog dana poslijepodne su bile sportske igre u nogometu, odbojci i košarci ali se naši dečki i cuta(Mateja) nisu baš iskazali. Ali je bilo zabavno gledat tako nešto na ovom Jamboreeju pa smo se mogli prisjetiti našeg doma i kako to tamo izgleda... Navečer su naši i zapjevali napozornici pjesmu „Za izviđače treba imat dušu“ koju smo pjevali na prošlogodišnjem FIPO- u i oduševili su sve prisutne... bar koliko sam čula od drugih. Dečki su plesali, cure radile zvijezde... baš spektakularno.

Posjetili smo i lunapark i bazene. Nekima je na bazenu bilo skkati sa skakaona aneki su samo otišli i kupili su hot-dog koji nas je sve razočarao, prvo tvrdim kruhom, drugo: nijeto tako dobro kao kod nas... U lunaparku su se neki od nas kao ja na primjer bojali visine pa su na onom ogromnom kotaču molili Boga da se kotač ne sruši samo zato što sam ja na njemu. I kasmije se nisam usudila ići na ništa više što ne stoji čvrsto na zemlji. Neki su čak i išli probati gofrye s čokoladom i napravili kratku pauzu u obilasku lunića, a neki kao npr. Helen su pokušali komunicirati s jako „uljudnim“ gospodino mkoji radi u lunaparku i nije im uspio objesniti gdje da se sjednu i što da naprave pa im je rekao da kao svaki normalni ljudi nauči prišati poljski, kao da je to nešto teško i kao da ga cijeli svijet ne priča...

Nikako ne smijem zaboraviti spomenuti jednodnevni izlet na kojem smo dobili neke sićušne lunch pakete i bocu vode koja nam baš i nije bila dovoljna. Prvo smo išli vidjeti rezervat s bizonima, moram napomenuti da u rezervatu ptice (ne sjećam se dali su bili labudovi ili tako nešto) slobodno šrću pješačkom stazom i gledaj ušto ljudi rade. Bili smo oduševljeni kda smo vidjeli da imaju normalan WC a ne toi-toi-eve kao u kampu. Pogledali smo 3D film koji nije bio nešto zanimljivo jer je bio na poljskom i morali smo vratiti 3D naočale a neki od nas su ih htjeli zadržati kao uspomenu... Nakon rezervata smo otišli do dvorca u Pščeni i gledali kako su živjeli tadašnji vladari. Dvorac je neke oduševo, a pogotovo neki predmeti koji su od pravog zlata pa su si i h htjeli uzeti za doma ali je naša voditeljica, koja je usput jedna od trijetkih poljaka koja zna engleski i to jako dobro, rekla i pokazala alarmni sustav koji je neke još više oduševio. Nakon dvorca, naravno nakon grupnih fotki vozač nas je odvezao do unutarnjih bazena gdje ima i jacuzzija i tobogana. Ne moram ni govoriti da je dečkima nakon nekog vremena bilo neugodno izać van jer su mjehurići na njima odradili svoje (govorim najviše o Živcu, Hazi i Ivoru koji su izbjegavalai izlazak iz jacuzzija zbog osobnih razloga). Neke cure se nisu mogle kupati pa su slikale, gledale kako se zabavljamo i na kraju izašle van. Pa smo taman tada negdje i krenuli natrag prema kapmu.

Zanimljivo je bilo to što smo mi bili jedini kontigent koji je napravio kanale u logoru da nam logor ne bi pokisnuo pa je sve bilo blatnjavo i užasno, ukratko rečeno još gore nego kako je bilo prije. To je bila još jedna atrakcija koja je bila zanimliva svima pa su snimali i fotkali a mi smo molili Boga da to ne pokažu organizarorima. Na kraju je sve dobro prošlo, nitko nije ništa skužio i mogli smo bezbrižno natrag u Zagreb. Ali prije Zagreba Krakow i Budimpešta. U Krakowu smo se prisjetili dvorca Wawela i njogovog zmaja, ali smo i naučil nešto novo: legendu o tom zmaju, kao i zašto svaki sat u tornju na glavnom tru čovjek svira pjesmu na trubi i to samo dopola. Malo smo i popapali ručak u restoranima i to smo se podjeliliu 3 grupe, ali smo zato večerali u McDonald'su. Neki su se čak i po cijelom Megiću prešetavali i tražili ljude da se mjenjaju s njima za Happy Meal igračku Kung- fu pande... Po dolasku u Budimpeštu smo i naučili nešto o Budimu i Pešti, vidjeli prekrasan pogled premaPešti s Budima, a kada smo ogladnjele metroom smo se vozil ispod Dunava što je nekima od nas bilo prvi put i jako zabavno. Ručali smo i večerali u Burger Kingu, ali se nismo pretjerano najeli, nekima je McDonald's bolji.

Popodne krenusmo natrag za Zagreb željno iščekivajući vidjeti svoje roditelje, braću, sestre, bake, dede i cijelu obitelj. Kad smo došli do Ludbrega svisu vidjeli da imaju signala na mobitelu- i to hrvatskog i počeli zvati svoje doma i slati poruke. A još kad smo osjetil itaj zagušljivi, deprimirajući i poznati smrad našeg glavnog grada bili smo presretni. Roditeljima smo priredili doček za nas, postrojili smo se po patrolama, predali izvještaj vođi i otpjevali „Samo je jedno“ koje je bilo jako popularno u logoru i izgrlili i izljubili roditelje i s teškim torbama i uspomenama otišli natrag svojim kućama...

post by Lil Angel

P. S.
Slike će biti za koji dan, vidmo se u Varaždinu!!!